Od sredine 14. do druge polovice 17. stoljeća, gradovi smješteni uz obalu Jadranskog mora često su bili na udaru kuge, iako se je posljednja eksplozija epidemije u zapadnom svijetu dogodila tek 1899.[i] Riječ je o strašnoj zaraznoj bolesti uzrokovanoj bakterijom Yersinia pestis koja se s glodavaca na ljude prenosi ugrizom buhe, a smrtnost one bubonske je prije otkrića antibiotika iznosila od 50 do 70 %. Bakterija je ime dobila po Alexandru Yersinu (Aubonne, 1863. – Nha Trang, 1943.) koji ju je izolirao u Hong Kongu 1894. godine. Prije deset godina je s vrlo visokom mjerom sigurnosti utvrđeno da je srednjovjekovna Europa bila pogođena s dva različita soja ovog bacila, iako je riječ o jedinstvenom patogenu koji je najvjerojatnije stigao s područja Kine gdje su njegovi prirodni domaćini različite vrste glodavaca poput svizaca i voluharica (vidjeti npr. N. Wade, Europe’s Plagues Came From China, Study Finds, The New York Times, 31.10.2010. https://www.nytimes.com/2010/11/01/health/01plague.html), baš kao i u slučaju pandemije COVID-19. No, tu sva sličnost prestaje, jer je u prvom slučaju uzročnik zarazne bolesti bakterija, a u drugom virus. Zanimljive paralele između ovih pandemija se, međutim, mogu povući sa socio-ekonomskog, historiografskog ili kulturološkog stajališta, a što bi, dakako, moglo uključivati i proučavanje dalekoistočnih prehrambenih navika, odnosno tradicionalnu kuhinju. Tijekom posljednjih tjedana su se na internetu već pojavile i zanimljive usporedbe i analize ekonomskih posljedica koje je na svjetsko gospodarstvo ostavila kuga u 14. stoljeću i koje će ostaviti COVID-19 početkom trećeg desetljeća 21. stoljeća (vidjeti npr. E. Russell, M. Parker, How pandemics past and present fuel the rise of large companies, https://theconversation.com/how-pandemics-past-and-present-fuel-the-rise-of-large-companies-137732).

Pierart dou Tielt, Građani Tournaia pokapaju žrtve Crne smrti, 1340.-1360.

Kuga se na području Starog svijeta prvi put pojavila 542. godine u Bizantu, a na europsko tlo je stigla 1347. sa zaraženim pomorcima koji su pobjegli iz trgovačkog grada Kafe (Kaffa ili Caffa, danas Feodosija) na Krimu te je zahvatila najprije Dalmaciju, a zatim Veneciju iz koje se je proširila cijelim kontinentom. Venecija je tada imala oko 110 000 stanovnika, a u epidemiji je ostala bez gotovo trećine populacije.[2] Gradske vlasti su odmah pokušale ograničiti zarazu odvoženjem preminulih na udaljene otoke u laguni. No, niti mjere poput zazidavanja kuća oboljelih ili izoliranja cijelih gradskih četvrti nisu davale rezultata. Iako svjesni opasnosti od kuge koja se je u vidu većih ili manjih epidemija javljala u intervalu od otprilike deset godina čak do druge polovice 17. stoljeća, Venecijanci, baš kao ni Dubrovčani, se nikako nisu mogli odreći trgovinske razmjene s Istokom ili drugim „kužno sumnjivim“ područjima. Stanovnici oba grada vrlo su rano, nakon strašne epidemije Crne smrti 1347. – 1348., uveli karantenu i osnovali lazarete. Štoviše, Dubrovnik je to učinio prvi,[3] donijevši 27. srpnja 1377. odredbu kojom se putnicima što stižu iz kugom zaraženih područja dozvoljava ulaz u grad tek nakon jednomjesečne karantene. Ovaj je grad prvi osnovao i karantenski lazaret u Samostanu sv. Marije na Mljetu. K tome, za kršitelje četrdesetodnevne izolacije Veliko vijeće je odredilo kazne te naredilo da ono Malo mora imenovati tri zdravstvena službenika koji se u dokumentima iz 15. stoljeća nazivaju officiales cazzamortuorum, po uzoru na venecijansko nazivlje.

Paul Fürst, Kužni liječnik iz Marseillesa, grafički list, oko 1721.

Epidemija kuge koja je u Veneciji izbila 1510. godine bila je manjih razmjera, pa su vlasti na njezinu početku raspravljale o tome treba li zabraniti „le prediche“ (doslovno propovjedi), misleći očigledno na bogoslužje u cijelosti. Zabranili su se sajmovi, a robu se je moglo prodavati samo na Rialtu. Kada je epidemija uzela maha, sam Dužd je morao intervenirati mnogim odredbama, između ostalog i zabranom bogoslužja u venecijanskim crkvama. Svaka sličnost s dramom oko zabrane bogoslužja za vrijeme „lock-downa“ u Hrvatskoj tijekom prvog vala epidemije COVIDa-19 vrlo je indikativna.

Antonio Visentini, Lazzaretto Nuovo, grafički list, 1738.

Dobro je poznato da je jedna od slavnih žrtava ove epidemije bio famozni venecijanski slikar Giorgione da Castelfranco, koji je preminuo, kako stručna literatura tvrdi, u ranim tridesetima ostavivši za sobom relativno maleni korpus djela oko čije datacije, a ponekad i autorstva povjesničari umjetnosti još uvijek ukrštavaju koplja. Stariji pisci sugeriraju da je Giorgiu, odnosno na venecijanskom dijalektu Zorziju, zarazu prenijela ljubavnica, dama lakog morala, s kakvima su se slikar i njegovi prijatelji, navodno, rado družili u gradskim tavernama, svirajući i pjevajući. Na glasu i kao talentirani glazbenik, Giorgione je spadao u brojne venecijanske slikare koji su se u slobodno vrijeme radije bavili ovom umjetnošću, nego li proučavanjem traktata o matematici i geometriji, poput njihovih toskanskih kolega.

Točno 510 godina kasnije, podatci o rođenju, smrti, pa i porijeklu ili obrazovanju Zorzija iz Castelfranca ostaju prekriveni velom tajne, iako su tijekom posljednjeg desetljeća otkriveni izuzetno važni dokumenti koji tek djelomično razjašnjavaju, na primjer, pitanje njegova prezimena. Čini se da su stručnjaci, nakon prilično intenzivnih recentnih rasprava ipak suglasni da se slikar prezivao Barbarella, da mu je otac bio notar Giovanni (Zuane) Barbarella, dobrostojeći građanin Castelfranca koji je preminuo između 1483. i 1489. godine. Giorgioneov djed se zvao Gasparino, a cijela obitelj je bila imućna i ugledna u Castelfrancu tijekom 15. stoljeća. Njegova se majka zvala Altadona te se čini da je bila odlučna i hrabra žena koja je 1489. godine prodala jedan maleni komadić zemlje u svojem vlasništvu, kako bi sina jedinca izbavila iz zatvora u Veneciji. Pod kakvim okolnostima je mladi Giorgio završio u zatvoru nije jasno, no može se pretpostaviti da je bila riječ o nekakvoj nepodopštini kakvima su venecijanski naučnici (garzoni) bili vrlo skloni. Iz navedenog slijedi da je mladić tada u glavnom gradu najvjerojatnije učio za slikara u radionici Giovannija Bellinija (Venecija, 1435? – 1516.) ili možda Vittorea Carpaccia (Venecija, 1465. – 1520.). Godine 1497. Giorgio se javlja u Castelfrancu gdje u svojstvu svjedoka potpisuje jedan notarski akt, a već 1500. godine izlazi pred gradskog upravitelja (podestata) i moli da ga se oslobodi plaćanja poreza jer više ne živi u rodnom gradu.

Do nedavno je jedini doista pouzdani dokument koji svjedoči o vremenu i uzroku slikareve smrti bila prepiska između Isabelle d’Este i njezina agenta u Veneciji, Taddea Albana. U pismu datiranom 8. studenim 1510. on potvrđuje vijest s kojom je njegova gospodarica već bila upoznata: slikar Giorgio iz Castelfranca preminuo je od kuge tijekom prethodnih dana. Godine 2011., povjesničarka Renata Segre je u uglednom časopisu „The Burlington Magazine“ objavila do tada nepoznati dokument koji sadrži inventar slikareve imovine zatečene u njegovu venecijanskom domu dana 14. ožujka 1511. godine. Iz njega saznajemo da je Giorgio doista preminuo u venecijanskom novom lazaretu – Lazzaretto Nuovo i to od kuge, jer se mjesecima nakon toga, u skladu s venecijanskim propisima, predmete koje je posjedovao nije smjelo dirati. U inventaru se sumarno navodi skromna i pomalo zapuštena slikareva imovina koja je procijenjena na mršavih 89 dukata. Nešto namještaja, muške i ženske odjeće koja je vjerojatno služila i kao rekvizit za slikane kompozicije, dvije knjige i vrećica sa spisima, svjedoče o Giorgioneovoj slaboj financijskoj situaciji, usprkos rastućoj slavi. No, u ovoj je priči vrlo zanimljiv i razlog sastavljanja inventara slikareve imovine: Alessandra, udovica Giorgioneova oca Giovannija, traži da joj se preda sva imovina ostala nakon jedina nasljednika njezina pokojnog muža, jer nikada nije dobila naknadu za svoju dotu. Je li moguće da je ovdje riječ o nekoj drugoj obitelji? Je li onda, konačno, Giorgioneovo prezime Barbarella ili nije? Što je s njegovom majkom koja se je zvala Altadona? Jedino plauzibilno tumačenje bilo bi da je Alessandra, u stvari, Altadona i da potražuje imovinu svojeg pokojnog sina. Ipak, tek će buduća istraživanja i, eventualno, nalazak nekog novog dokumenta moći potvrditi ili opovrgnuti ovu hipotezu. Ukoliko se ona pokaže netočnom, istraživači će se naći na početku, bez mnogo čvrstih uporišnih točaka za rekonstrukciju podrijetla i života jednog od najvećih slikara u povijesti čovječanstva.

Giorgione, Autoportret, 1509.-1510.,  Herzog Anton Ulrich Museum, Braunschweig

Na koncu, prošle je godine jedna od najboljih poznavateljica Giorgioneova opusa, Jaynie Anderson, objavila još jedan dokument vezan uz Giorgioneovu smrt koji, ukoliko se potvrdi njegova autentičnost, doista može biti smatran spektakularnim. U biblioteci Sveučilišta u Sydneyu čuva se jedan primjerak Danteove Božanstvene komedije, tiskan u Veneciji 1497. godine. Uz gornji rub posljednje stranice ovog izdanja otkriven je rukom pisani tekst koji glasi: A dì 17 setenbrio morì Zorzo (n) da Castelo francho d’peste fintore excelentisimo da peste in Venezia de anni 36 & requiese in pace (Dana 17. listopada umro je Zorzo (n) iz Castelfranca od kuge, izvrstan slikar od kuge u Veneciji, s 36 godina i neka počiva u miru). Karakteristike rukopisa ukazuju da ovdje nije riječ o osobi navikloj na svakodnevno pisanje, a dodatno zbunjuje jezik bilješke koji odstupa od venecijanskog dijalekta te prisustvo crteža crvenom kredom na istoj stranici što prikazuje Bogorodicu s Djetetom. Ako je ovdje riječ o bilješci nastaloj 1510. godine, a ne o krivotvorini iz 19. stoljeća, mogućnost na koju upozorava Enrico Maria Dal Pozzolo, konačno smo dobili godinu Gorgioneova rođenja (1474.) i točan datum smrti.

[1] Prema Fredericu C. Laneu (Venice. A Maritime Republic, Baltimore 1973, str. 19) grad je ostao čak bez tri petine stanovnika.

[2] Problem prvenstva u osnivanju lazareta jasno je sumirala Jane Stevens Crawshaw, „The Renaissance Invention of Quarantine“, u Society in an Age of Plague (The Fifteenth Century, tom XII), uredili L. Clark i C. Rawcliffe, Woodbridge 2013, str. 163, bilj. 10.

[3] J. L. Bolton, „Looking for Yersinia Pestis: Scientists, Historians and the Black Death“, u Society in an Age of Plague (The Fifteenth Century, tom XII), uredili L. Clark i C. Rawcliffe, Woodbridge 2013, str. 15.