Venecijanski karneval jedan je od najpoznatijih i najcjenjenijih u svijetu. Njegovi početci sežu u 11. stoljeće, a riječ se karneval prvi put spominje u jednom dokumentu dužda Vitale Faliera iz 1094. godine u kojem se govori o javnoj zabavi. Oligarhija koja je upravljala Mletačkom republikom, baš kao i vlast u antičkom Rimu, znala je da podanicima, posebno onima koji su pripadali najnižim društvenim slojevima, mora dopustiti da se jednom godišnje, tijekom više dana, u potpunosti posvete zabavi i slavlju. S vremenom, cijeli je grad, njegovi bogati i siromašni stanovnici, stranci i posjetitelji, postao kulisom proslave, poprištem zabava s glazbom i neobuzdanim plesom. Zaštićenog identiteta ispod maske i kostima, krijući svoj stalež, spol, dob ili religiju, Venecijanci i njihovi gosti mogli su poništiti društvene razlike koje su u skučenom prostoru Lagune bile posebno naglašene i nepremostive, a vlast i društvena elita su se javno mogle izvrgavati ruglu, što je bio dobar način za smanjivanje tenzija i nezadovoljstava proizišlih iz vrlo krutog sustava uprave, pravnih i kulturnih normi.

Najstariji poznati dokument kojim se proglašava praznikom dan prije Korizme te se on naziva Karnevalom, izdat je u Veneciji 1296. godine od strane Senata Republike. No, već u to vrijeme, ali i tijekom stoljeća koja su uslijedila karneval je u Veneciji trajao šest tjedana, od 26. prosinca do Pepelnice. Kako je prikrivanje identiteta s ciljem postizanja potpune slobode u ponašanju i izražavanju osobnih stavova u samoj srži karnevala, izrada i trgovina maskama i kostimima ubrzo je postala važan segment venecijanske ekonomije. Već od posljednje trećine 13. stoljeća postoje vijesti o proizvodnji venecijanskih maski, o različitim tradicijama i tehnikama njihove izrade te o materijalima koji su se najčešće koristili. Zanatlije koji su se bavili ovim umjetničkim obrtom nazivali su se mascareri, a 1436. godine njihovo je zanimanje bilo i službeno priznato. Tada je njihova udruga dobila statut čiji se rukopis i danas čuva u Državnom arhivu u Veneciji.

Tijekom stoljeća razvila se je cijela tipologija venecijanskih maski, no jedna od najpoznatijih je svakako Baùta koja je nastala početkom 16. stoljeća, a svoju je golemu popularnost doživjela tijekom onog 18. Venecijanci su je toliko voljeli da su je rado nosili i van pokladnog vremena, kada su posjećivali sajmove, kazalište ili kada su se bavili hazardnim igrama. Maska se sastoji od, najčešće crnog, plašta koji je pokrivao glavu i vrat ostavljajući slobodnim tek lice te je sezao do pojasa. Preko njega se je stavljao crni trorogi šešir i bijela maska što se nazivala larva, najčešće izrađena od ljepenke (papier mâché, cartapesta) koja je svojim osobitim oblikom, izbočenom gornjom usnom, imala sposobnost iskriviti glas maskirane osobe te tako dodatno prikriti njezin identitet. Uz to, ne mičući Baùtu s lica, Venecijanci i Venecijanke mogli su piti i jesti do mile volje. Popularna maska je bila Gnaga kod koje su se muškarci oblačili u žensku odjeću, na licu su imali masku u vidu mačke, a preko ruke su nosili košaricu u kojoj se obično nalazio mačić. Ženska maska Moretta izuzetno je intrigantna, ne samo zato što je ostala ovjekovječena na slikama Pietra Longhija (Venecija, 1701. – 1785.). Riječ je o ovalnoj maski presvučenoj crnim ili tamnim baršunom, a obično se je nosila uz ljupki šeširić i lepršavu odjeću urešenu volanima. No, ova je krabulja prisiljavala dame da ostanu nijeme, jer nema kopče ili vrpce za pričvršćivanje. Uz lice stoji pomoću unutrašnje izbočine koju je maskirana dama morala čvrsto zagristi.

Cijeli grad, no posebno Piazza San Marco i Riva degli Schiavoni bili su za vrijeme karnevala preplavljeni žonglerima, akrobatima, glazbenicima, dresiranim i egzotičnim životinjama, trgovcima, prodavačima egzotičnih jela i pića, ali i nadriliječnicima, gatalicama, varalicama i đeparima – kako su nam sa sublimiranom ironijom Pietro Longhi ili Giandomenico Tiepolo (Venecija, 1727. – 1804.) dočarali na svojim platnima.

Pietro Longhi, Il Cavadenti

No, vrlo su se brzo zabava i razuzdanost preselili iz javnih u privatne prostore, pa su venecijanski aristokrati, a kasnije i bogati trgovci, nerijetko priređivali vrlo raskošne privatne zabave pod maskama. Njihova je narav, čak i za moderne standarde, ponekad bila krajnje transgresivna. Tijekom stoljeća uz Venecijanski su se karneval razvili još neki običaji poput Anđeoskog leta (Il Volo dell’Angelo), a pokladne su maske izravno utjecale na razvoj i tipologiju likova u Commedia dell’Arte. Venecijansko slikarstvo Settecenta spremno je prihvatilo i s velikim užitkom interpretiralo duh Goldonijevih djela, ali i venecijansku svakodnevicu koja je kako tada, tako danas, prožeta britkim i često bespoštednim humorom što je vrlo blizak svakom primorskom i dalmatinskom uhu.

Velika tradicija Venecijanskog karnevala zadržala se je dugo nakon pada Serenissime. Naši dragi venecijanski prijatelji i kolege koji nešto duže pamte, pričali su nam da su još tijekom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća i oni sami voljeli odjenuti neku tradicionalnu masku, izaći u grupama na ulice i trgove grada, pomiješati se s drugim maskama i strancima, šaliti se i izvoditi svakojake nestašluke. I onda je nastupila sveopća komercijalizacija i banalizacija…..

Danas tijekom veljače Venecijom besciljno šeću rijeke turista, a uz već tradicionalne „pokladoljupce“ Francuze, sve su brojniji Kinezi u potrazi za duhom i atmosferom karnevala. I doista je teško reći što izaziva veću tugu, turisti koji su za 2-3 eura na željezničkoj stanici kupili nekakvu kričavu i nakinđurenu u Kini ili Indiji izrađenu verziju Baùte, nabili je na lice i misle da su se stopili s venecijanskom atmosferom ili oni koji su investirali ozbiljne novce u iznajmljivanje apsurdnih kostima izrađenih od jeftinih sintetičkih materijala i plastičnih dodataka te sliče na tapecirung starinskih madraca ili Drag Queen koja se je odijevala pod utjecajem nekog novog psihostimulansa. Ovisno o tome što ograničena imaginacija trgovaca i preprodavača pojedine sezone može ponuditi.

                                          Pietro Longhi, Nosorog, detalj

 

I tako, krajem veljače, povjesničari umjetnosti, shrvani cjelodnevnim intenzivnim vizualnim inputom vrijednih djela iz 16., 17. ili 18. stoljeća i sadržajem mudrih tekstova uglednih kolega, u 17.50 budu ljubazno, ali odlučno upućeni prema izlazu Fondazione Cini. Grupica je to knjiških moljaca koji se danima ili čak godinama susreće u ugodnoj i smirujućoj tišini biblioteke Manica Lunga. Na početku veljače na platou ispred Palladiova čuda u vidu fasade crkve San Giorgio dočekivao ih je mrak i diskretna rasvjeta oko Duždeve palače u pozadini. Odjednom, neprimjetno, dani su postali duži, a umjesto u duboko plavetnilo sada žmirkavo gledaju u sivo-ružičasti zalaz sunca – baš kao da ga je naslikao Giovanni Bellini. Da li se to u zraku, odjednom, osjeća i miris proljeća? I taman kada se iscrpljeni istraživači ponadaju da će nakon napornog dana moći u polusnu dočekati vaporetto, udišući morski zrak uz pozadinske zvukove valića što nježno udaraju u rivu, shvate da smetaju uzbuđenim turistima koji pokušavaju napraviti jedinstvene fotografije sasvim nejedinstvenih, ali zato i od tradicije potpuno otuđenih nakupina tkanine, čipke, pera, plastičnih ukrasa, jednom riječju – venecijanskih modernih maski. „Si potrebbe spostare un po? Could you please move to the left,? Xyhdkdpdčćs, something hdiejdkfo, plese?“ No, i to je šala mala u odnosu na pokušaj ukrcavanja na vaporetto uz damu u ogromnoj krinolini koja se je strateški pozicionirala po sred prolaza, jer nije sigurna u kojem smjeru ide brodić za San Marco. To što cijelo vrijeme gleda prema tom, u svijetu slabo poznatom trgu, nema veze. Jedva čeka da s prijateljicama prokomentira sve selfije koje je uspjela pod maskom napraviti. „A što se to vidi u pozadini?“, pitat će je ona dosadna frendica koja stalno nešto hoće znati. „Neka velika ružičasto-bijela kuća sa špičastim prozorima. Šta ja znam! Ne gnjavi!“ odgovorit će naše utjelovljenje Caterine Dolfin Tron kojoj je Goldoni posvetio komediju „La bella selvaggia“.