NARUČITELJI I DONATORI U MODERNOJ POVIJESTI UMJETNOSTI: DOPRINOS FRANCISA HASKELLA
Nina Kudiš
Francis Haskell, Patrons and Painters: A Study in the Relation between Italian Art and Society in the Age of Baroque, 1980., naslovnica 2. izdanja
“I have been forced to think again and again about the relations between art and society, but nothing in my researches has convinced me of the existence of underlying laws which will be valid in all circumstances.”
“Imao sam potrebu stalno i ponovno preispitivati odnos između umjetnosti i društva, no ništa u tom istraživanju nije me uvjerilo u postojanje zakonitosti koje bi vrijedile u svim okolnostima.”
Francis Haskell, Patrons and Painters: A Study in the Relation between Italian Art and Society in the Age of Baroque, str. XVIII.
Od 1963. godine, kada je Francis Haskell (London, 1928. – Oxford, 2000.) prvi put objavio svoju knjigu Patrons and Painters: A Study in the Relation between Italian Art and Society in the Age of Baroque (Naručitelji i slikari: studija o odnosu talijanske umjetnosti i društva u vrijeme baroka), prošlo je 55 godina. Riječ je o knjizi čiji se utjecaj na metodologiju i sadržaj istraživanja u umjetnosti ranog novog vijeka gotovo ne može precijeniti. Iako danas skoro da i nema stranice u Haskellovoj knjizi koja ne bi mogla biti dopunjena novootkrivenim podatcima i tumačenjima, o njezinoj popularnosti među povjesničarima umjetnosti najbolje svjedoči činjenica da je na engleskom jeziku doživjela čak tri izdanja, od kojih je ono posljednje objavljeno 2000. godine, neposredno prije autorove smrti.
Njezin je sadržaj podijeljen u tri dijela: prvi i najobimniji dio bavi se Rimom u 17. stoljeću, točnije razdobljem pontifikata Urbana VIII. (1623. – 1644.) te godinama koje su mu prethodile i koje su uslijedile. Nakon analize odnosa naručitelja i slikara te društvenog i profesionalnog okvira u kojem su obje strane djelovale, Haskell navodi čitav niz primjera donatora i kolekcionara među Papinim dvorjanicima, klerom, plemstvom, građanima uglednih zanimanja i drugima. Autor nas upoznaje s Papom i njegovim nećacima i entourageom koji su doprinijeli oblikovanju Barberinijeva ukusa te promicanju obiteljskog „kulturnog projekta“. Među naručitelje su spadali i plemići vrlo profinjena ukusa, predstavnici redovničkih zajednica koji su nastojali dobiti donacije za uređenje svojih crkava, profesionalci poput liječnika i pravnika koji su se bavili svakakvim usputnim poslovima da bi pokrili troškove svoje sakupljačke strasti te nepoznati kupci koji su svoje skromne domove opremali jeftinim i lako zamjenjivim slikama. Nisu se sve slike u Rimu izrađivale za poznatog naručitelja: slabiji ili nerazvikani majstori su se često oslanjali na trgovce umjetninama ili posrednike za prodaju svojih djela, a ponekad su ih i izlagali na godišnjim slikarskim izložbama koje je organizirala crkva. No, s vremenom se je tržište proširilo, pa se je uz plemićke donacije i narudžbe, razvila drugačija, skromnija publika, „gladna“ novih, uglavnom cijenom pristupačnih djela.
Drugi dio Haskellove knjige bavi se različitim dijelovima apeninskog poluotoka, ali i visokopozicioniranim naručiteljima diljem Europe koji su silno željeli posjedovati djela talijanskih slikara. Bili su to španjolski potkraljevi i veleposlanici, francuski ministri, prvi Britanci koji su poduzimali Le Grand Tour, različiti njemački prinčevi s posebnom sklonošću prema nagim junakinjama iz antičke mitologije ili Starog zavjeta, kao što su bile Diana, Venera, Didona, Bat-Šeba, Suzana i druge. I talijanski kolekcionari koji su živjeli u provinciji bili su u mogućnosti, uz adekvatnu novčanu naknadu, kupovati od najboljih slikara i stvarati vrijedne zbirke. No, oni najčešće nisu imali izravnog kontakta s umjetnicima, već su umjetnine nabavljali pomoću posrednika. Ponekad su sa slikarima bili u izravnom kontaktu putem pisama. Kada je takva korespondencija sačuvana, skupa s djelom koje je bilo predmet prepiske, često možemo dobiti nevjerojatno važne informacije o procesu nastanka ponekad i vrlo slavne umjetnine te o udjelu naručitelja u njezinu oblikovanju.
Treći i završni dio Haskellove knjige bavi se slikarstvom u Veneciji 18. stoljeća i karijerama venecijanskih slikara kod kuće i u inozemstvu. Iako su mletački politički utjecaj i moć tijekom stoljeća nezaustavljivo opadali, ekonomska situacija je, zahvaljujući prvenstveno trgovini, u nekoliko navrata bila prilično dobra, a značaj Venecije kao međunarodnog središta trgovanja umjetninama s vremenom je čak i rastao. Haskell u svojoj analizi suprotstavlja naručitelje poput velikih aristokratskih obitelji (na primjer Sagredo, Labia, Rezzonico) koji su nastavljali uređivati svoje palače i vile raskošnim vizijama prošle obiteljske slave i kolekcionare koji su ujedno bili i trgovci umjetninama poput konzula Smitha, Canalettova zastupnika čiji su klijenti bili uglavnom Britanci, povratnici s Le Grand Toura. Posebno je zanimljiva i šarolika ličnost bio Francesco Algarotti koji je zastupao saskog kneza Augusta II. Jakog i oblikovao njegovu vrhunsku zbirku slika u Dresdenu. Pad Mletačke republike 1797. i francuska okupacija uzrokovali su kraj tradicionalnog plemićkog života i slom dugovječnog sustava naručivanja umjetnina, ali i disperziju ne samo umjetnina što su se čuvale u desakraliziranim crkvama i ukinutim samostanima, već i u razuđenim i rasprodanim privatnim zbirkama. Od početka 19. stoljeća nadalje, na tržištu umjetnina Apeninskog poluotoka, ali i čitave Europe, našao se je tako nevjerojatno velik broj djela. Onim slavnijima i bolje dokumentiranima do danas se sustavno i mukotrpno istražuje provenijencija, no još je uvijek jako velik broj djela za koja gotovo nema nade utvrditi izvornog naručitelja ili izvorni smještaj, odnosno provenijenciju. Povjesničari umjetnosti na raspolaganju imaju tek mogućnost stilske analize uz traženje predložaka i iznošenje atributivnih prijedloga.
Pietro da Cortona, Portret pape Urbana VIII., 1627., Musei capitolini, Rim
Haskellovo i danas intrigantno i zanimljivo štivo bavi se općenitim fenomenima, tumačeći ih na primjeru pojedinačnih slučajeva. Riječ je o „case study“ metodologiji koja je za istraživanja u povijest umjetnosti i danas najčešće najbolji izbor. Iako vrlo široki zamah knjige nastoji ukazati na modele ponašanja i konvencije koje su vladale svijetom naručiteljstva i kolekcionarstva u vrijeme baroka, Haskell nikako ne želi nametati opću, univerzalnu teoriju koja bi tumačila stilske i ine promjene. Štoviše, on inzistira da je svaki slučaj zaseban, da društveno-ekonomske okolnosti ponekad izravno utječu na oblikovanje stila, a ponekad su potpuno nevažne. I kada je riječ o akterima njegove knjige, autor nas pokušava uvjeriti da svaka interakcija između donatora, naručitelja ili kolekcionara i umjetnika ili trgovca umjetnina ima jedinstvenu unutrašnju logiku i jedinstvene rezultate. Određujući svoju knjigu kao prilog socijalnoj povijesti umjetnosti, kojom su do pedesetih godina 20. stoljeća dominirali znanstvenici vezani uz marksističku misao, točnije čiji je pristup bio deterministički i ideološki obojan, Francis Haskell je svjesno i namjerno ponudio alternativni pristup temeljen na proučavanju arhivski dokumenata i drugih primarnih izvora. Svoju je metodologiju nazivao „strogo empirijskom“. Bez sumnje, ovaj je znanstvenik prihvaćao postojanje tijesnih veza između društva i umjetnosti koje je ono iznjedrilo, no, baš kao što to čini i suvremena humanistika, smatrao je da su one beskrajno složene i da ne mogu biti obuhvaćene nekolicinom ili čak jednom općenitom teorijom. Stoga u svojoj knjizi Haskell ne nudi teoriju naručiteljstva ili općeniti model nabavljanja umjetnina koji bi vrijedio u različitim društvima ili vremenima. On ne daje niti definiciju i ne nudi precizno razlikovanje između kolekcionara, naručitelja, poznavaoca, ljubitelja umjetnosti, iako su neke od analiziranih ličnosti bile sve to, a neke su prakticirale samo jednu od navedenih aktivnosti.
Kada je riječ o glavnom cilju njegova djela, Haskell je vrlo jasan: želi utvrditi kako je naručiteljstvo utjecalo na oblik i sadržaj, no pogotovo na estetsku kvalitetu umjetnina. Iako postavljeno pred 55 godina, ovo je pitanje i danas u povijesti umjetnosti izuzetno aktualno te razotkriva Francisa Haskella kao vrhunskog povjesničara umjetnosti, bez obzira što je sam smatrao da njegov rad spada u znanstveno područje pozicionirano između historiografije i povijesti umjetnosti. Barokni su naručitelji u načelu imali veliki utjecaj na oblikovanje umjetnina koje su platili, bilo da je riječ o ikonografiji, kompoziciji, dimenziji ili materijalu djela. Sudjelovali su u činu stvaranja putem preciznih uputa, odobravanja crteža ili skice u ulju. No, za Haskella je bilo najintrigantnije utvrditi koliko je osobni ukus naručitelja mogao utjecati na umjetnika, ili obrnuto, koliko su dominantne umjetničke ličnosti poput Tiepola, mogle oblikovati svojim djelima ukus postojećih i budućih naručitelja. U svakom slučaju, ono što vezuje slikara i naručitelja ili kolekcionara, smatrao je autor, vječna je potreba za stvaranjem umjetničke ljepote.
Haskellova je knjiga, k tome, otvorila jedno važno novo poglavlje u metodologiji povijesti umjetnosti koje je od vremena prvog izdanja Patrons and Painters: A Study in the Relation between Italian Art and Society in the Age of Baroque doživjelo nevjerojatan napredak. Naglašavajući i analizirajući perspektivu naručitelja, ova je knjiga dala temelj za istraživanje značenja i funkcije umjetnosti u društvu, ona je izuzetno uvjerljivo pokazala važnost arhivskog istraživanja za povijest umjetnosti te je otvorila nova područja za znanstveno istraživanje, poput povijesti kolekcionarstva, povijesti muzeja i muzejskih zbirki i povijesti izlaganja umjetnina.
Znanstveni projekt ET TIBI DABO: naručitelji i donatori umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. godine koji traje od 20. ožujka 2017. do 19. ožujka 2021. jedna je od vremenski, ali i geografski, udaljenih i neizravnih posljedica Haskellove knjige. Možda temama istraživanja ovog projekta neće dominirati velike povijesne i umjetničke ličnosti, no već sada se neki od suradnika bave i takvima. Možda svako istraživanje neće rezultirati spektakularnim novostima, iako možemo najaviti važna otkrića koja će biti objavljena već u prvom zborniku radova u okviru projekta. Sigurno je, međutim, da cijeli istraživački tim nastoji povećati količinu znanja o umjetninama i naručiteljima iz razdoblja ranog novog vijeka koristeći suvremenu metodologiju povijesti umjetnosti, nastojeći je implementirati u svaki aspekt rada na projektu. Stoga povezanost s izuzetno važnim i pionirskim Haskellovim djelom osjećamo ne samo kroz temu, već i metodologiju istraživanja.
