Venecijanski kipar Francesco Cabianca (Venecija, 1666. – 1737.) odavno je poznat u hrvatskoj historiografiji. Riječ je o majstoru koji se s obitelji i radionicom početkom 18. stoljeća iz Lagune preselio u Dubrovnik da bi potom od 1704. – 1708. godine djelovao u Kotoru. Za tamošnju je katedralu osmislio i s pomoćnicima izveo bogati ukras Moćnika s osam reljefa s prikazom mučeništva svetog Tripuna te njegov sarkofag. U franjevačkoj crkvi Svete Klare izradio je glavni oltar nalik na korsku pregradu s mnoštvom kipova anđela i svetaca, a u crkvi Svetog Josipa podignuo je slavolučni glavni oltar opremljen kipovima svetaca i evanđelista. Krajem drugog desetljeća 18. stoljeća majstor je brojnim skulpturama opremio oltar Presvetog Sakramenta u katedrali Svete Stošije u Zadru, za koji je arhitekturu izveo venecijanski altarist Antonio Viviani. Cabianca je izradio veliki opus s prepoznatljivim kiparskim rukopisom, no on nije jednolik te je bio otvoren raznim utjecajima i stilskim strujanjima. Skulpture iz njegova ranog razdoblja u sebi nose elemente naturalističke struje iz vremena nakon Le Courtova (Ypres, 1627. – 1679.) stvaranja s kojima se isprepliću odjeci rimskog baroka usvojena posredstvom Filippa Parodija (Genova, 1630. – 1702.), djelatnog u Veneciji u posljednjoj četvrtini seicenta. Oko 1700. u majstorovim djelima dolaze do izražaja klasicističke tendencije venecijanskog kiparstva, a posebno je zamjetan utjecaj toskanskog klasicizma Pietra Baratte (Massa, 1668. – Carrara, 1729.), jednog od vodećih kipara u Veneciji tijekom prvih dvaju desetljeća 18. stoljeća.
U svjetlu novih istraživanja i atributivnih prijedloga koje sam iznio s kolegom Mariom Pintarićem, posebno valja istaknuti godinu 1697. kada Cabianca prvi put surađuje s altaristom Antonijem Vivianijem pri podizanju glavnog oltara za župnu crkvu San Cristoforo u Udinama. Upravo na temelju ove arhivski dokumentirane veze između dvojice majstora, jasniji je i kasniji Cabiancin angažman na kiparskom opremanju Vivianijeva oltara Presvetog Sakramenta u zadarskoj katedrali iz 1719. godine, a koji u domaćoj literaturi, začudo, dosad nije bio poznat. Zahvaljujući dokumentima koje je 1979. objavio Paolo Goi [P. Goi, Il paliotto di Valvasone e la prima produzione friulana del Cabianca, u: Valvason, Udine, 1979., 221–230.] u novom se svjetlu može sagledati ugovor i korespondencija umjetnika s naručiteljem, kao i tijek izvedbe samih djela. Francesco Cabianca se 16. travnja 1697. obvezao da će za plemenitog gospodina Sebastiana Floria iz Udina napraviti četiri kipa od dobrog mramora iz Genove za oltar koji će podići arhitekt Antonio Viviani u crkvi San Cristoforo. Riječ je o kipovima svetog Kristofora s Djetetom na ramenima i svetog Ivana Krstitelja koji prema ugovoru trebaju biti visoki pet venecijanskih stopa bez baze. Draperije likova trebaju biti ulaštene, a inkarnati blago matirani. Isklesat će i dva anđela visoka tri i pol stope, a prema nacrtu koji je učinio Viviani. Njihovu će površinu trebati cijelu ulaštiti, osim reljefno izrađenih krila. Cabianca se obavezao da će ih predati na ukrcaj u barku bez dodatnih troškova, a s naručiteljem je Floriom dogovorio i cijenu od 290 dukata koji će mu biti isplaćeni prema uobičajenom načinu – u tri obroka. Dana 27. travnja Antonio Viviani izvještava župnika San Cristofora, Vicenza Florisa da Cabianca posjeduje blokove mramora za kipove anđela u svojoj radionici i kako će započeti s klesanjem idući tjedan jer je za njih već pripremio modele. Viviani potom 15. svibnja potvrđuje da je dan prije posjetio Cabiancu u radionici te da kipar radi na anđelima, ali da po njegovu [Vivianijevu] sudu neće biti gotovi do blagdana svetog Kristofora koji pada 25. srpnja. Cabianca zatim 16. rujna upućuje pismo naručitelju Floriu u kojem ga izvješćuje da su anđeli dovršeni i predani Vivianiju, za što je dobio 70 dukata, napominjući kako mu za rad na kipu svetog Ivana još treba dvanaest dana. Također, obavještava ga da je pribavio mramor koji će dati ispiliti kako bi započeo i skulpturu svetog Kristofora. Kipar, nadalje, piše kako je čuo da mnoga gospoda u Udinama planiraju podizati nove oltare s mramornim figurama pa moli Floriovu preporuku i dobru riječ.
Francesco Cabianca, Sveti Kristofor i sveti Ivan, San Cristoforo, Udine
Cabiancina je 30. studenoga ponovno pisao Floriu u kojem kaže da je do njega dopro glas da je naručitelj otvorio poslanu mu škrinju s kipom svetog Ivana, ali da nije čuo da je Njegovo Gospodstvo pohvalilo jednu takvu vrijednu skulpturu. Iz pisma se da zaključiti kako je Florio prigovorio Cabianchi što nije ulaštio dio draperije, zapravo dio devine kože oko svečevih bokova. Cabianca, pomalo ljutito, tumači naručitelju kako se inkarnat blago matira, a draperija lašti, no da se nikada ne smije laštiti prikazana [životinjska] koža jer bi kipar tada bio izvrgnut podsmjehu onih koji se razumiju u skulpturu. No, piše dalje kipar, ako Florio inzistira, taj se dio može ulaštiti, uz upozorenje da će u tom slučaju mramor ispasti žut poput šafrana i da će se tako kip pokvariti, kao i svi dobri udarci dlijetom koje je napravio. Cabianca napominje kako govori iz svojeg iskustva te da je napravio sve što je bilo potrebno i prema običajima struke. Potom se dotaknuo i kipa svetog Kristofora, napominjući kako će inkarnat biti matiran, plašt ulašten, a njegova podstava pažljivo izrašpana te da za to neće štedjeti ni vremena ni truda, a bit će mu potrebno još osam dana rada. Majstor odlučno zaključuje moleći Floria da mu po Vivianiju pošalje novac jer kip neće zapakirati za transport dok mu ne bude u potpunosti isplaćen cijeli ugovoreni honorar, dodajući na koncu kako ga je cijela ova narudžba za Udine dosta izmorila.
Nažalost, Vivianijev oltar nije se sačuvao: bio je porušen kako bi na njegovu mjestu altarist Pietro Fantoni iz Gemone 1834. – 1835. godine podigao skromni neoklasični oltar s tabernakulom. Uz njega su tada postavljeni Cabianchini kipovi svetog Kristofora i Ivana Krstitelja, no skulpturama anđela tada se zameo trag.
Francesco Cabianca, Anđeli, župna crkva, Preganziol (Treviso)
U potrazi za izgubljenim anđelima put nas je odveo u župnu crkvu u mjestu Preganziol nedaleko od Trevisa. Prostrana je crkva sagrađena u posljednjoj četvrtini 18. stoljeća te je opremljena s pet mramornih slavolučnih oltara koji su 1818. godine dopremljeni iz zatvorene crkve Santa Marta u Veneciji. Međutim, podrobnija analiza glavnog slavolučnog oltara koji je visoko postavljen na zid apside otkriva da mu je stipes naknadno izrezan i od njega je formiran niži tabernakulski oltar odvojen od zida. Na njemu je postavljeno, također prekrojeno, svetohranište koje se može datirati u 18. stoljeće, a flankiraju ga ponovno upotrijebljeni postamenti za dvije anđeoske skulpture. Sve ovo upućuje na činjenicu da anđeli nisu izvorno bili dio kupljenog inventara iz Santa Marte već da su nabavljeni naknadno. U ovim dosad neobjavljenim anđeoskim kipovima treba prepoznati upravo vještu ruku Francesca Cabiance. Specifično klesana draperija koja još uvijek nije poprimila skicozne, oštro rezane obrise nabora, kao i mekoća izvedbe muskulature sugerirali bi dataciju prije 1700. godine, odnosno prije njegova kotorskog ciklusa. Anđeli iz Preganziola s kipovima svetog Kristofora i Ivana Krstitelja iz Udina tvore logičnu, tematsku i, povrh svega, stilsku cjelinu. Tretman lica kipova je jednak, a nabori, primjerice na rukavu svetog Kristofora, pokazuju isti klesarski senzibilitet i izvedbu kao oni na pojasevima anđeoskih tunika. Sve četiri skulpture izrađene su bez pravilnih baza, a svojim okretima tijela bile su usmjerene prema središnjem tabernakulu. Konačno, u ugovoru se spominju i dimenzije kipova, pet venecijanskih stopa visoki sveti Ivan i Kristofor te tri i pol stope visoki anđeli. Skulpture iz Preganziola visoke su 129 cm, što bi preračunato u venecijanske stope (34,7 cm) okvirno odgovaralo ugovorenim dimenzijama. Može se konstatirati kako je upravo u kipovima iz Udina Cabianca uspostavio svoj prepoznatljivi stilski rječnik. U idućim će desetljećima majstor sve više pojednostavljivati draperije robusnih likova tako da će one dobiti prepoznatljive pločaste lomove oštrih rubova. Slično se može reći i za njihove fizionomije s upečatljivim širokim ravnim nosom, skicozno izvedenim očima bez urezanih zjenica te vijugavim pramenovima brade i kose sa žustro usječenim tankim vlasima.
Možemo zaključiti kako je korištenje metodologije koja kombinira poznavalaštvo, terenski rad te poznavanje arhivskih izvora ovdje urodilo plodom. Naime, atributivnim je putem trebalo prepoznati u anđelima iz Preganziola ruku kipara Francesca Cabiance te ih na temelju osobnog stila majstora datirati prije 1700. godine. Potom ih je valjalo kontekstualizirati koristeći izuzetno vrijedne arhivske izvore kako bi se došlo do spoznaje o nekoć izuzetno važnoj kiparskoj cjelini glavnog oltara crkve San Cristoforo, a koju danas možemo dočarati tek pomoću računalne simulacije.
Simulacija izvornih skulptura na sadašnjem glavnom oltaru iz 19. stoljeća u crkvi San Cristoforo u Udinama
