Tijekom prošlosti, industrijski i gospodarski razvoj te procesi modernizacije, imali su prednost pred očuvanjem kulturne baštine u Rijeci pa je njezino povijesno središte u više navrata bilo žrtvom rušilačkih kampanja.

Savezničkim bombardiranjima tijekom Drugoga svjetskog rata oštećene su brojne zgrade te u cijelosti razoreni neki blokovi i zgrade unutar Starog grada i oko njega, a neki su porušeni u desetljeću nakon toga. Tako su potpuno izbrisani blokovi koji omeđuju Koblerov trg sa zapadne i sjeverne strane, veliko područje Gomile, dio kuća uz istočnu stranu Medulićeve ulice, potez Šporerove ulice, a veliki krater nastao je u poprečnoj zoni sredine dvaju izduženih blokova između Korza i Rive.

U poslijeratnim godinama nije bilo odviše razumijevanja za arhitektonsko nasljeđe, no od većih obnova može se istaknuti ona bivšeg augustinskog samostana i crkve 1950-ih godina. Tom prigodom bili su pronađeni srednjovjekovni elementi, kako arhitekture, tako i zidnih slika, a nekih od njih bili su i prezentirani. Ubrzo nakon toga, uslijedilo je osnivanje Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Rijeci koji je zaslužan za iznimno detaljno fotodokumentiranje povijesnih građevina i mjesta u čitavom Hrvatskom primorju i Istri, a ujedno i za zaista velikih broj fotografija centra Rijeke. Na njima se vidi izrazita zapuštenost kuća i zgrada, mjestimična urušavanja te brojni sanitarni problemi, osobito u Starom gradu. Povijesna je jezgra Rijeke u to vrijeme bila toliko zapuštena da je postala efemerni gradski predjel, potpuno neintegriran u život grada.

Devastirani prostor Starog grada istočno od crkve sv. Jeronima na fotografiji Konzervatorskog zavoda u Rijeci, 1954.

Budućnost gradske jezgre idućih desetljeća odredit će ideje i zamisli istaknutih arhitekata, poput Igora Emilija (1927.-1987.), te velikog poduzeća Građevno-projektni zavod Rijeka, u okviru čije djelatnosti nastaju gotovo sve intervencije u središtu Rijeke. Izradom nedovoljno promišljenih urbanističkih studija, željelo se dati legitimitet novoj izgradnji i interpolacijama koje će od šezdesetih do osamdesetih godina uzeti maha, te uz blagoslov Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, gotovo potpuno uništiti povijesno središte Rijeke.

Studije su rađene manje zbog dokumentiranja stanja i istraživanja povijesne supstance grada kako bi se ona obnovila i revitalizirala, a više kao podloga za projektiranje novih zgrada koje će nastati neovisno od urbanističkog konteksta. Povijesne građevine, osobito skromne zidane građanske kuće kakvima je obilovao Stari grad, jednostavno nisu smatrane dovoljno vrijednima da se obnove u izgledu u kakvom su zatečene. Emili i njegovi suradnici u nizu su tekstova isticali kako „Stari grad ne smije postati muzej“, te da rušenje starih zgrada koje „nisu izrazite spomeničke vrijednosti“, zbog svoje „naivnosti likovnog izraza i po organičnom rješavanju funkcije“ postaju „spomenici poštenju (!), prema porijeklu, samome sebi i dubokom shvaćanju vlastitih potreba i mogućnosti.“ „Ljudi tih kuća“, drže Emili nadalje, „nisu bili niti Pitti, ni Strozzi, ni Ruccelai, nisu ih gradili ni Brunneleschi, ni Bramante, ni Michelangelo.“ (I. Emili, Rijeka Stari grad, u: Arhitektura, 111/112, 1971., 11-19).  Sukladno tome, Emili u takvim sredinama vidi veliki prostor za slobodu u projektiranju.

Zgrada Izdavačkog poduzeća Otokar Keršovani (1968.-70.) u Marulićevoj ulici

Tako je već početkom šezdesetih, prema Emilijevu projektu, na mjestu dviju manjih kuća u Užarskoj 12 i 14, podignuta zgrada u koju su strpani Konzervatorski zavod i Turistička zajednica (1963.), očito tada srodne djelatnosti. Prema Užarskoj ulici izvedena su pročelja s kamenim okvirima (navodno su sačuvana stara, op.a.), no ne i s povijesnom stolarijom, dok su na začeljima velike ostakljene plohe. Uslijedila je gradnja zgrade izdavačkog poduzeća Otokar Keršovani i Školskog centra za obrazovanje lučkih radnika (kasnije Jadroagent, 1968.-70.) koja se pruža od Koblerova trga do Marulićeve ulice. Uz potonju ulicu izvedena su pseudostilska pročelja s novougrađenim kamenim okvirima prozora i vrata, koji su se referirali na starije kuće, a tamo gdje se nisu referirali, su izmišljeni. Isti pristup primijenjen je i u projektu zgrade Građevnog projektnog zavoda (1968.-70) u Šporerovoj ulici na mjestu kasnobaroknih kuća, kao i susjedne zgrade policijske postaje u Šporerovoj 4, gdje je tom prilikom uništena renesansna kuća Gašpara Knežića s portalom iz 1588. godine.

Renesansna kuća Knežić iz 1588. neposredno prije rušenja

Zgrada policijske postaje s „faksimilnim“ pročeljem kuće Knežić

Nakon toga, Emili se nesmiljenom agresijom obrušio i na sam Korzo. Megalomanski projekt zgrade Skupštine općine Rijeka iz 1969. kojim su trebale biti porušene čak tri klasicističke kuće na Korzu 18, 20 i 22 (Spingaroli, Terzi i Giomarini), tada u relativno dobrom građevnom stanju, nasreću nikad nije realiziran.

Iste sreće nisu bile sasvim solidno očuvane, ali derutne kasnobarokne kuće koje su omeđivale Koblerov trg s istočne strane. One su pale žrtvom gradnje Robne kuće Varteks (I. Emili, 1971.-76.), koja je djelomice iskoristila njihova pročelja kao kulisu, te po starom običaju, proizvoljno imitirala povijesne kamene okvire prozora. U prizemlju gdje kamenih okvira nije bilo, već su se nalazili drveni izlozi, oblikovanje i formati otvora su naprosto izmišljeni.

Šezdesete i sedamdesete godine općenito su bile razdoblje izgradnje velikih robnih kuća u središtu Rijeke. Robna kuća Korzo (A. Felice Rošić, 1972.-73.) zaposjela je čitav blok zapadno od Gradskog sata, gdje je zahvatila lokaciju dvaju blokova porušenih u ratu, ali nije stala na tome već je u cijelosti uništila i baroknu palaču Troyer (iz oko 1786.) od koje je ostala tek ulična fasada koja sada glumi kulisu socrealističke konfekcije. Na praznim parcelama u ratu porušenih kuća na potezu od Korza pa sve do Rive, izniknuo je golemi betonski mastodont, Robna kuća Ri (N. Kučan 1970.-74.), koji je natkrio dio Adamićeve ulice stvorivši od nje mračan i prljav podvožnjak. Tada ocijenjena kao kapitalni gradski projekt, ova zgrada ne ostaje bez oblikovne kvalitete, posve suvremeno osmišljena, s pročeljima modernističke estetike, ali nažalost, nauštreb povijesnog ambijenta.

Klasicističke kuće Giomarini, Terzi i Spingaroli na Korzu 22, 20 i 18, na čijem je mjestu trebala biti sagrađena zgrada Skupštine općine Rijeka

Projekt Igora Emilija za zgradu Skupštine općine Rijeka na Korzu (1969.)

Uloga Igora Emilija u arhitekturi Rijeke tih desetljeća nedvojbeno je značajna, ali je do danas izostala njezina objektivna valorizacija. Jedina monografija koja se analitički bavi Emilijevom djelom nastala je iz pera njegova prijatelja, Rastka Švalbe, povjesničara umjetnosti, ujedno dugogodišnjeg direktora Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, uz čije odobrenje ne bi ni bilo moguće provesti toliko radikalne zahvate u središtu Rijeke. I dok se još može prihvatiti da Emili nije razumio povijesnu arhitekturu niti graditeljsko nasljeđe, tragična je okolnost da ju nije razumio ni konzervator Švalba.

Ako na trenutak stavimo na stranu kontekst povijesne cjeline, Emili ostaje jedan od pionira hrvatske postmoderne, koja je upravo kroz dva velika projekta realizirana u riječkom Starom gradu. Zgrade Jugobanke (1973.-76.) te Privredne banke Zagreb (1976.-79. i aneks 1978.-85.) omeđujući južni potez Šporerove ulice te Pul Vele Crikve, upotpunile su dotad slabo definiran prostor. Dinamiziranjem pročelja različitih materijala i oblika izbjegnut je dojam glomaznosti, ali su dvije spojene zgrade, premrežene mrtvim kutevima i prolazima koji nikud ne vode, stvorile izrazitu nekoherentnost prostora. Masivne betonske arkade koje se „referiraju“ na povijesne uzore, pozicionirane su poput skulptura usred dvorišta, te se doimaju gotovo kao ruganje povijesnom nasljeđu, čime je postmodernistička groteska dovedena do vrhunca.

Osamdesetih godina općenito je u Europi porasla svijest o očuvanju povijesnih cjelina pa se u Rijeci, kao i u drugim hrvatskim gradovima, pristupilo uređenju centra grada, s popločavanjem partera Korza, postavljanjem nove rasvjete i uređenjem pročelja. Dakako, ona nisu rađena uz istraživanja izvorne obrade detalja i kolorita pročelja, kao ni s potrebnim rekonstrukcijama, već su prilagođavane funkcionalnim i estetskim kriterijima obnovitelja.

Veće su se suvremene interpolacije devedesetih i početkom 2000-ih godina iskazale kvalitetom arhitekture, no ne i odnosom prema zatečenoj baštini i prostoru. Gradnjom zgrade Croatia linea (1987.-1993.) koja omeđuje s istoka današnji Trg 128. brigade, sravnjena je sa zemljom palača Rotonda sa zaobljenim uglom na spoju s Adamićevom ulicom, a ujedno i historicistička palača Rinaldi na Rivi, od koje su ostala samo dva pročelna zida, dakle, primijenjen je pristup kao kod gradnje dviju robnih kuća u Starom gradu. Kasnobarokna kuća Giustini na Korzu 11 također je zadržala samo perimetralne zidove, navodno na zahtjev konzervatora, te je poslužila kao „baza“ za suvremeno oblikovanu višekatnicu Partner banke (Randić i Turato, projekt 1999., izvedba 2005.-06.). Njezina je visina poravnata sa susjednom secesijskom zgradom, ali je u vizuru središnje gradske točke s Gradskim satom unijela još jednu snažnu interpolaciju.

Prostor oko Koblerova trga iz zraka oko 1980. s vidljivim robnim kućama Korzo i Varteks

Promjene paradigme u sustavu zaštite povijesnog središta Rijeke nastupile su postupno. Otkrićem zidnih slika u palači šećerane 2003. godine, te slijedom toga provedenih cjelovitih konzervatorskih istraživanja na toj zgradi (2004.-2006.), po prvi put su takva multidisciplinarna istraživanja na nekoj građevini u Rijeci. Donošenjem odgovarajućih prostornih i financijskih planova za zonu bivše tvornice Rikard Benčić, koja je prenamijenjena za kulturni centar, osigurana su sredstva za izradu projekata te radove na samoj palači, ali i u drugim zgradama u sklopu, H-zgradi, T-zgradi i tzv. Ciglenoj zgradi, pri čemu su na svima prethodno provedena adekvatna konzervatorska i arhitektonska istraživanja. Uspostavom Direkcije za zaštitu kulturnih dobara Grada Rijeke započet je program sufinanciranja obnove pročelja pa je u središtu grada do danas obnovljeno više povijesnih pročelja.

Uza sve rečeno, postavlja se pitanje kako sagledati povijesno središte Rijeke u kontekstu tolikih interpolacija te koji pristup primijeniti u njegovoj obnovi. Kako sagledati suvremene građevine izmišljenih povijesnih pročelja? Rješenje, dakako, ne leži u daljnjem rušenju zgrada već detaljnoj analizi prostora, ambijenata i građevina te primjeni suvremenih metoda zaštite kulturnih dobara i povijesnih cjelina. One podrazumijevaju izradu arhitektonskih snimaka postojećeg stanja zgrada, konzervatorsko-urbanističkih studija, konzervatorskih elaborata za pojedinačne zgrade, a zatim i projekata obnove. Obnova povijesnih građevina ne može se, što je čest slučaj, temeljiti samo na troškovnicima radova već se radovima mora pristupiti tek nakon izrade projektne dokumentacije. Jedino je projektima moguće obuhvatiti sve relevantne aspekte očuvanja zgrade i ponuditi najbolje rješenje za obnovu.

Robna kuća Korzo (1972.-73.)

Mogućnosti obnove određuje i stupanj zaštite pojedinih građevina. Najveću zaštitu, za koju se propisuje izrada odgovarajuće projektne i konzervatorske dokumentacije, ima tek nekolicina građevina u centru Rijeke. Status pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra ima par značajnijih crkava i historicističkih zgrada, dok barokne građevine koje su dominantne u strogom centru grada, ostaju do danas bez adekvatne zaštite. Barokne i klasicističke kuće i palače (Wohinz, Zanna, Šporer, Vuković, Giustini, Batthyany, Terzi, Giormarini, Spingaroli), koje formiraju fronte Korza, s još uvijek sačuvanim detaljima kamenih portala, balkona, prozora te velikih zabata, toliko karakterističnih za Rijeku, opstaju unatoč neprimjerenim intervencijama: probijanju otvora, obijanju žbuke s uklanjanjem detalja, postavljanju klima uređaja i reklama, proizvoljnim ličenjem, itd. Koliko je takvih intervencija izvedeno u njihovim interijerima, koji su morali obilovati zidnim slikama i štukaturama, baš kao što se to otkrilo prilikom istraživanja palače šećerane, možemo samo nagađati. Koliko je takvih interijera uništeno bez da ćemo to ikada saznati?

Zgrada Privredne banke Zagreb (1976.-79.)

Ponekad se čini da je vizura, odnosno slika grada u memoriji njegovih stanovnika tek kulisa, baš kao što su to riječke povijesne građevine, one sačuvane i one nastale Emilijevim kreacijama. Najbolje o tome svjedoče makete gradskih znamenitosti, jedna od kojih se može naći i u zgradi poglavarstva. Prikazuju redovito onu najmarkantniju, Gradski toranj (koji nota bene do danas nije zaštićen kao kulturno dobro). S njegovih su bočnih strana barokne palače Troyer i Wohinz, ali samo njihove polovice, one bliže tornju. Očito je da se one uopće ne percipiraju kao vrijedna arhitektura već samo kao estetska dopuna vizuri tornja, koji bi, da je prikazan sam, ostao van konteksta.

Barokna kuća Giustini iz 18. stoljeća, nadograđena za Partner banku (1999., izvedba 2005.-06.)

Slučaj Rijeke u 20. stoljeću upravo najzornije pokazuje kako je vrijednosna percepcija arhitektonske baštine, koja je predmet bavljenja arhitekata, povjesničara umjetnosti i konzervatora, ujedno i temelj njezina očuvanja. Višedesetljetni stihijski odnos prema povijesnom nasljeđu Rijeke puževim korakom se mijenja, ali je danas, 2021. godine, nužno učiniti dodatne napore kako bi se taj korak ubrzao.