Ime autora: Giovanni Marchiori (Caviola d’Agordo, 1696.  –  Treviso, 1778.)
Naziv umjetnine: Sveti Servul i Sveti Sebastijan
Smještaj: glavni oltar župne crkve svetog Servula, Buje
Vrijeme nastanka: 1737. godine
Dimenzije: sv. Servul: 191 cm; sv. Sebastijan: 188 cm
Naručitelj ili donator: biskup Gaspare Negri (Venecija, 1697. – Poreč, 1778.)

 

S lijeve strane glavnog tabernakulskog oltara, na kružnoj bazi s natpisom: OP: IOAN: MARCHIORI 1737, stoji herojski lik svetog Servula. Uz njegova je stopala isklesan zmaj što podsjeća na guštera s brkatom njuškom. Svetac stoji u kontrapostu te je odjeven u stilizirani rimski oklop s plaštem dijagonalno prebačenim preko ramena. Ljevicom pridržava veliki križ na čijem je kraku položen minijaturni model grada. Mladoliko svečevo lice s naglašenim pravilnim nosom, uokvireno je kosom oblikovanom u plitke pramenove i okrenuto prema središtu oltara. S desne strane je kip svetog Sebastijana privezanog za deblo. Na bazi kipa je natpis: OP: IOAN: MARCHIORI. Oko bokova ima bogato nabranu draperiju, a pod nogama mu je tobolac sa strelicama i mučenička palma. Svečevo je lice okrenuto prema središtu oltara, a pogled mu je uprt u nebo.

 

Bogata je literatura koja spominje Marchiorijeve bujske skulpture. Neizostavno se navode već od 19. stoljeća, no uglavnom usputno prilikom nabrajanja kipara djelatnih u Istri, ili kasnije u okviru prikaza majstorova opusa. G. Biasuz 1949. ističe kako su Sveti Servul i Sveti Sebastijan najvažnije istarske barokne skulpture. Isti autor za potonji lik smatra da se zbog energične impostacije, ritma tijela i finoće klesanja može ubrojiti među najbolja Marchiorijeva djela. R. Tomić 1997. pretpostavlja da se za kip bujskog Sebastijana Marchiori ugledao na istoimeni kip Alessandra Vittorije u venecijanskoj crkvi San Salvador. E. Lucchese te V. Bralić povezuju bujske slikarske i kiparske narudžbe s biskupom Negrijem (1697. – 1778.)(više o Negriju vidjeti u: Santo Piatti, Bogorodica s Djetetom i svetim Kajetanom iz Tiene, Lovrom Giustinianijem i Pietrom Orseolom), odnosno s majstorima koji su radili i u venecijanskoj crkvi San Simon Piccolo. Na širi kontekst nastanka te važnost rane datacije bujskih kipova unutar bogatog Marchiorijeva opusa upućuje D. Tulić 2017. godine.

Novigrad, kao sjedište istoimene biskupije, gotovo je posve opustio u 17. i 18. stoljeću uslijed brojnih epidemija malarije. Stoga su lokalni biskupi uglavnom rezidirali u nedalekom gradiću Buje. Stara župna crkva Svetog Servula služila je kao neslužbena konkatedrala. Godine 1731. započela je gradnja mramornog glavnog oltara sa svetohraništem, no radovi su ubrzo stali. Svetište je reorganizirao novigradski biskup Gaspare Negri premjestivši oltar u središte prezbiterija, a iza njega je dao postaviti klupe za kanonike, kako stoji u relaciji iz 1737. godine. Tada su nabavljeni kipovi Giovanija Marchiorija (Caviola d’Agordo, 1696. – Treviso, 1778.) koji imaju posebno mjesto među svom venecijanskom skulpturom u Istri. Majstor je po dolasku u Veneciju 1708. učio kod drvorezbara Giuseppea Fanolija te je tijekom svoje karijere podjednako vješto izrađivao kipove u drvu, mramoru i kamenu, a posebno je znan po svojim klasicizirajućim skulpturama mitološke tematike.

U bujskim je skulpturama Marchiori pokazao izuzetnu klesarsku vještinu različito tretirajući mramornu epidermu kipova. Tako je koža svetog Sebastijana delikatno obrađena i polirana do visokog sjaja te je u snažnom kontrastu s hrapavom i raspuklom korom na deblu za kojeg je svetac privezan. Osim Vittorijinim kipom svetog Sebastijana iz venecijanske crkve San Salvador, Marchiori se još izravnije mogao inspirirati istoimenim djelom istaknutog predstavnika venecijanskog neočinkvečentizma Antonia Tarsie (1662 . – 1739.) s glavnog oltara venecijanske crkve Santa Maria dei Derelitti. Tarsijin je kip Marchiori zrcalno okrenuo u bujskom Sebastijanu.  Međutim, kipar je sveca lišio bolnog trzaja tijela i ekstatičkog pogleda u nebo te je posve obnažio svečev bok. Čini se tako da se pred promatračem nalazi lik u kojem gotovo da i nema ničeg svetog. To je još zamjetnije na herojskom liku svetog Servula, čiji je hladan i uzvišen izraz lica udaljen od uobičajenih svetačkih fizionomija na venecijanskim skulpturama prve polovice 18. stoljeća. Mučenikovo klasicizirajuće lice te u plitke koncentrične čuperke začešljana kosa, izrađeni su s jasnim ugledanjem na antičke skulpture.

Kipovi u Bujama su nastali 1737. i ne mogu se razumjeti bez poznavanja tadašnje kulturne klime i udjela venecijanske erudicije povezane uz pripremu velikog ilustriranog kataloga grčke i rimske skulpture. Knjiga Dalle antiche Statue Greche e Romane tiskana je 1740., a u njoj su predstavljena djela pohranjena u državnoj zbirci u sklopu knjižnice Svetog Marka (Antisala della Biblioteca Marciana). Taj opsežni pothvat pripremali su nekoliko godina rođaci istog imena, Anton Maria Zanetti Stariji (1680. – 1767.) i Anton Maria Zanetti Mlađi (1706. – 1778.), a podrazumijevao je izradu brojnih skica i crteža antičkih djela potom prenijetih u grafike. Upravitelj biblioteke Anton Maria Zanetti Mlađi već je 1736. naručio izradu novih, danas izgubljenih ormara za knjižnicu u čijoj je izradi sudjelovao i sam Marchiori. Također, Zanetti Stariji je posjedovao veliku zbirku antičkih gema, od kojih valja upozoriti na onu s likom Antinoja, koji u mnogome podsjeća na lice svetog Servula, s razlikom, u namjeni i mediju u kojem je izrađen. Marchiori se grafičkim predlošcima iz knjige Dalle antiche Statue Greche e Romane obilno koristio, posebice u petom desetljeću Settecenta kada nastaju djela poput Pomone ili biste pjesnikinje Sapfo. Upravo zbog svog ranog datuma, 1737., klasicizirajuće bujske skulpture postaju izuzetno važne u širem venecijanskom kontekstu.

Ključnu je ulogu u nabavci kipova svetog Servula i Sebastijana odigrao njihov donator, novigradski (1732. – 1742.) te kasnije porečki (1742. – 1778.) biskup Gaspare Negri , venecijanski plemić i erudit. On je za Buje nabavio i sliku Sante Piattija, izvorno postavljenu iznad kanoničkih klupa iza oltara, kao i dvije slike Giuseppea Camerate s prikazom čuda i mučeništva svetog Servula. Biskup je bio prijatelj sa Giovannijem Battistom Molinom (1677. – 1750.), župnikom novoizgrađene venecijanske crkve San Simon Piccolo. Stoga je istu 1738. biskup Negri i posvetio. U ovoj su venecijanskoj crkvi radili slikari Sante Piatti i Giuseppe Camerata, ali i Giovanni Marchiori. On je u sakristiji isklesao izvrstan reljef s prikazom očišćenja gubavca te kipove apostola Bartolomeja i Matije u nišama ispod crkvene kupole. Imajući stoga na umu biskupov venecijanski milieu, postaje jasnije zbog čega se isti umjetnici javljaju i u Bujama. Istančani ukus biskupa Negrija ključan je za pojavu Marchiorijevih herojskih i „poganskih“ likova na glavnom oltaru jednog malenog istarskog gradića. Bez pretjerivanja može se konstatirati kako se bujske skulpture mogu ubrojiti među najvažnije i najkvalitetnije mramorne skulpture u Hrvatskoj uopće.

Bibliografija: C. Combi, Porta orientale: strenna istriana per gli anni 1857 – 1858 – 1859 con prefazione e note di Paolo Tedeschi, II. izdanje, Capodistria, 1890., str. 331; G. Caprin, L’ Istria Nobilissima, II, Trieste, 1907., str. 196; G. Biasuz, „Di alcune sculture veneziane dei secoli XVII e XVIII nell’Istria“, Atti e memorie della Società Istriana di archeologia e storia patria, n. s. 1 (LIII), 1949., str. 289; C. Semenzato, La scultura veneta del Seicento e del Settecento, Venezia, 1966., str. 133; R. Matjčeć, „Barok u Istri i Hrvatskom primorju“, A. Horvat, R. Matejčić, K. Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982., str. 507; R. Baissero Bartoli, Buie tra storia e fede: 1784-1984, Trieste, 1984., str. 76; R. Tomić, „Kip sv. Sebastijana“, Tisuću godina hrvatske skulpture, (ur.) I. Fisković, Zagreb, 1991., str. 92; isti, Tomić, Giambettino Cignaroli u Bujama“, Annales, Anali za istrske in mediteranske študije, 4/5, 1994., str.  103-106; A. Alisi, Istria. Città minori, Trieste, 1997., str. 28; M. De Grassi, „Giovanni Marchiori, appunti per una lettura critica“, Saggi e memorie di storia dell’arte, 21, 1997., str. 142; M. Klemenčič „Giovanni Marchiori v Rovinju“, Acta historie artis Slovenica, 1997., str. 102-103; R. Tomić, „Barokno kiparstvo Istre Kvarnera i Dalmacije“, Tisuću godina hrvatskog kiparstva, (ur). I. Fisković, Zagreb, 1997., str. 277; M. De Grassi, „Giovanni Marchiori e la scultura veneziana nel teritorio Istriano“, Acta Bullearum, I, 1999., str.  121-122; A. Bacchi, „Giovanni Marchiori“, La scultura a Venezia da Sansovino a Canova, (ur.) A. Bacchi, Milano, 2000., str. 745; S, Guerriero, „Nuove proposte per Giovanni Marchiori“, Francesco Robba and the Venetian Sculpture of the Eighteenth Century, Papers from an International Symposium, Ljubljana, 16th – 18th October 1998, (ur.) J. Höffler, Ljubljana, 2000., str. 125; M. De Grassi „Giovanni Marchiori tra intaglio e scultura: appunti sugli esordi“, Arte Veneta, 59, 2002., str. 162-163; R. Tomić „Kiparstvo u Dalmaciji, Istri i na Kvarneru“, Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost. Barok i prosvjetiteljstvo (XVII. – XVIII.  stoljeće), (ur.) I. Golob, III, Zagreb, 2003., str.  640, 642; V. Bralić u: V. Bralić, N. Kudiš, Slikarska baština Istre. Djela štafelajnog slikarstva od 15. do 18. stoljeća na području Porečko – pulske biskupije, Zagreb, 2006. str. 122; M. Klemenčič, „Scultura barocca in Istria tra Venezia, Gorizia, Lubiana e Fiume“, Saggi e memorie di storia dell’arte, 30, 2006., str. 255; isti, „Goriški i beneški delež pri Schoyevem velikem oltarju v graški stolnici: Pasquale Lazzarini in Giovanni Marchiori“,  Barok na Goriškem, (ur.) F. Šerbelj,  Nova Gorica, 2006., str. 301; E. Lucchese, „Gaspre Negri vescovo di Cittanova e Parenzo, un mecenate del Settecento in Istria“, Saggi e memorie di storia dell’arte, 30, 2006., str. 296-297; De Grassi, „Giovanni Marchiori“, Dizionario biografico degli Italiani, LXIX, Roma, 2007., str. 709; D. Tulić, „Dva kipa Giovannija Marchiorija u Zadru“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 31, 2007., str. 168-169, A. Lavrič, „Svetniški zavetniki vojvodine Kranjske u 17. i 18. stoletju. Kulturnozgodovinska in ikonografska predstavitev“, Acta artis historiae Slovenica, 14, 2009., str. 75; P. Rossi, Giovanni Marchiori alla Scuola Grande di San Rocco e le altre opere veneziane, Venezia, 2014., str. 17,37; D. Tulić, u P. Marković, I. Matejčić, D. Tulić; Kiparstvo 2. Umjetnička baština istarske crkve/ Scultura 2. Il patrimonio artistico della chiesa istriana, Pula-Pola, 2017., str. 39, 298 -303; D. Tulić, „Gli Angeli di Clemente Molli, Pietro Baratta e Giovanni Marchiori a Venezia, Vicenza e Conselve“, Arte Veneta, 74, 2017., str. 212, 215.

DT