Tekstovi, kako u turističkim vodičima, tako u većem dijelu monografskih publikacija o sakralnim objektima u Hrvatskoj, u pravilu obuhvaćaju povijest arhitekture, opise oltara i njihove opreme te slikarskih i kiparskih djela smještenih na zidovima ili u sakristijama. Ostali crkveni inventar poput liturgijskog ruha i srebrnine je gotovo redovito izostavljen i mahom nedostupan pogledu posjetitelja. Liturgijsko suđe je, zbog vrijednosti metala od kojih je izrađeno, u vrlo rijetkim slučajevima prezentirano u zaštićenim prostorima sa staklenim vitrinama kao dio crkvenih riznica. Izuzeta iz konteksta i bez prezentacije namjene te izvornog smještaja, liturgijska srebrnina posjetitelju nestručnjaku stoga nužno ostaje nerazumljiva i nejasne umjetničke vrijednosti.
Veći dio liturgijskih predmeta izrađenih od plemenitih metala dio su obavezne opreme crkve, a njihova se raznolikost povećavala tijekom stoljeća. U vrijeme ranog kršćanstva liturgijski su se sastanci odvijali spontano, bez posebnih svečanosti, ali s čitanjem svetih tekstova i njihovim tumačenjem, lomljenjem kruha i zajedničkim objedom – agape. Na oltaru su se tada nalazile čaše – kaleži za vino, te pladnjevi za kruh. Od 8. stoljeća na oltar su se počeli postavljati relikvijari, od 12. se opremi „svetog stola“ pridružuju svijećnjaci, a od 13. i oltarni križ koji je morao biti smješten između njih. Tijekom srednjeg i ranog novog vijeka, a u nedostatku sakristije, osnovno se posuđe za obavljanje misnog slavlja moglo držati u ormariću uklopljenom u oltar. Posvećene hostije su se prije ranog novog vijeka čuvale na različitim mjestima poput stana klerika ili u prostoriji uz crkvu iz koje se, vjerojatno u 6. stoljeću, razvila sakristija. Pohranjene u prenosivom spremnku (ciboriju ili piksidi) ili visećoj posudi nad oltarom u obliku euharistijske golubice, hostije su se morale čuvati na siguran način kako bi se izbjegla zloupotreba. Stoga su vrlo brzo uvedeni zidni ormarići uz oltar – sakrariji i zasebne kućice za presveti sakrament na koje su se ugrađivali mehanizmi za zaključavanje. Ukoliko je crkva imala sakristiju, ona je bila jedna od ključnih prostorija za duhovnu i fizičku pripremu svećenika za misno slavlje. Osim ritualnog pranja ruku i pripreme potrebnog liturgijskog posuđa koje će se upotrebljavati prilikom mise, u sakristiji su se tijekom stoljeća odvijali i važni događaji poput potpisivanja ili izdavanja pravnih dokumenata. Sakristija je u pojedinim slučajevima služila i kao ukopna kapela budući da su pokojnici na taj način mogli biti najbliže relikvijama svetaca pohranjenima u sakristijskim ormarima, zajedno s ostalim liturgijskim posuđem.
Slika 1. Charles Rohault de Fleury, Kaleži – spremišta, „Les Saints de la Messe et leurs Monuments“, vol. 4, slika 324, 1888., Pariz
Tridentski je koncil (1545.-1563.) regulirao obavezu nabave i postavljanja drvenog ili metalnog svetohraništa na već postojeće oltare ili uklapanje svetohraništa u konstrukciju novog oltara. Milanskim je koncilom 1565. godine kao i novim Kodeksom kanonskog prava svetohranište postalo obavezno. Tridentskim koncilom je uvedena i obaveza držanja kanonskih tablica koje sadržavaju molitve misnog obrasca na glavnom oltaru, a reguliran je i običaj ljubljenja pax pločice ili predočnice nakon molitve Agnus Dei (Jaganjče Božji). Dio opreme oltara su postale vaze za cvijeće te ekspozicijski tron.
Misno slavlje je nakon Tridentskog koncila, kao i danas, iziskivalo upotrebu raznih liturgijskih predmeta koji su postavljeni na oltar prije početka ili tijekom samog obreda. Osim svijećnjaka i oltarnog križa koji čine osnovnu opremu oltara, na početku mise svećenik donosi kalež s pliticom, dok ministrant nosi vrčeve ili ampule za vodu i vino. Za pričest vjernika, otključavanjem ukrašenih vratnica svetohraništa, predvodnik mise tijekom službe uzima ciborij s hostijama. Za vrijeme mise, milodari vjernika se skupljaju pomoću posebnih pladnjeva ili baršunastih vrećica ovješenih o metalnu konstrukciju postavljenu na drvenu motku.
Obavljanje drugih sakramenata zahtjeva upotrebu ostalog vrlo raznolikog liturgijskog posuđa. Primjerice, pri krštenju se svećenik služi vrčem za vodu ili niskom posudom u obliku školjke, a za pomazanje krštenika koristi ampule sa svetim uljima. Tijekom svečanijih se misa ili obreda upotrebljava kadionica u kojoj se pali tamjan prethodno pohranjen u lađici. Pri blagoslovu vjernika ili predmeta, svećenik aspergilom zahvaća blagoslovljenu vodu iz škropionice. Pokaznica se primjerice, upotrebljava rjeđe, odnosno prilikom euharistijskih procesija poput Tijelova ili kada se u njoj izlaže presveti sakrament vjernicima na klanjanje.[1] Ophodni križ se nosi u povorkama, a tijekom službe je umetnut u postolje, postavljeno pokraj oltara. Misal sa srebrnim ukrasnim aplikama postavlja se na posebno postolje – legile koje se donosi na oltarnu menzu netom prije početka misnog slavlja. Slično se koristi i bogato ukrašen Evanđelistar koji se nosi u svečanim procesijama.
Posebnu kategoriju liturgijskih predmeta čine svijećnjaci koji se u crkvenoj unutrašnjosti nalaze neovisno o odvijanju misnih slavlja. Već se od kasne antike, na pod pokraj oltara, postavljaju svijećnjaci većih dimenzija, izrađeni od zlata ili bronce. Od 6. stoljeća se u interkolumnij i u središnjoj osi glavnog broda uvode viseći svijećnjaci, a ovješeni na poseban držak, počinju se postavljati i na oltare. Svijećnjaci koji su se postavljali oko oltara se nakon 11. stoljeća, u manjim dimenzijama, ali zadržavajući tipologiju, počinju postavljati na oltar. Glavni brod crkve su u središnjem dijelu osvjetljavali i lusteri koji su tijekom srednjeg vijeka imali dvije ili više svijeća postavljene oko jednostavnih geometrijskih ili simboličkih oblika da bi se tijekom stoljeća počele razvijati sve kompleksnije forme, najčešće ukrašene staklenim elementima. Osvjetljenje crkve, a posebno svetišta, oduvijek je, osim praktične i dekorativne funkcije, imalo i onu simboličku. Primjerice, iznad ili pored svetohraništa se vješalo vječno svijetlo u obliku visećeg svijećnjaka čiji upaljeni plamenom ukazuje na prisustvo posvećene hostije. Kada je riječ o praktičnosti, valja spomenuti i keramičke uljanice ili palmatorije kojima je ministrant osvjetljavao psalme ili Evanđelja kako bi iz njih svećenik mogao čitati za vrijeme mise.
Slika 2. Charles Rohault de Fleury, Plan rasvjete u bazilici svetog Ivana Lateranskog u 4. stoljeću, „Les Saints de la Messe et leurs Monuments“, vol. 6, str. 8., 1888., Pariz
Slika 3. Charles Rohault de Fleury, Primjeri lampi (slika 141), „Les Saints de la Messe et leurs Monuments“, vol. 6, 1888., Pariz
Na veće blagdane te prilikom svečanosti proslave titulara crkve ili zaštitnika grada, a ponekad i prilikom posjete uglednog gosta, misnom je slavlju prethodila procesija. U njoj je sudjelovao kler s članovima bratovština koji su u rukama nosili svijećnjake, procesijske zastave i znakove bratovština dok je na čelu povorke uvijek bio ophodni križ. Veći je dio procesija bio definiran Rimskim obrednikom koji je predviđao čak trinaest različitih prigoda ophoda. Okupljenoj javnosti su se tada pokazivali i relikvijari koje je župa ili biskupija posjedovala, a vjernici su ih mogli dodirivati ili odati počast poljupcem. Vrlo je malen broj sakralnih objekata posjedovao relikviju u vidu cijelog tijela sveca jer su se nedugo nakon smrti ili po pronalasku, ostaci mučenika poklanjali drugim biskupijama ili župama kao vrlo vrijedan dar, često sa strateškim ciljem uspostavljanja boljih odnosa.
Liturgijski su predmeti, posebno oni koji su bili neophodni za sakrament Euharistije, bili jedan od važnih elemenata opreme sakralnih prostora. Svaka je crkva morala imati kalež s pliticom, ampule za vodu i vino te ciborij za čuvanje posvećenih hostija, a na važnost čuvanja istih ukazuju rukopisi apostolskih i kanonskih vizitacija u kojima se redovito nalažu njihovi popravci ili pak zamjene novim predmetima. Priroda plemenitih metala kao vrijednih sirovina, nalagala je njihovu adekvatnu pohranu stoga su u sakralnim prostorima već od kasne antike definirani sakrariji, a kasnije i svetohraništa te posebni sakristijski ormari koji su morali imati mehanizam zaključavanja. Ključ je čuvao župnik i/ili osoba od njegova povjerenja. Iznimku su u pojedinim crkvama činili relikvijari koji su bili javno prezentirani, iako također zaključani, u ormarima integriranima u oltar (njem. Heiltumsaltar) u crkvenoj unutrašnjosti ili sakristiji, a čije su drvene vratnice bile izvedene od staklenih elemenata, često zaštićenih i rešetkama.
Slika 4. Nepoznati slikar, Heilitumsaltar s oslikanim vratnicama, 1741., Katedrala, Trento
Slika 5. Francesco Cabianca u suradnji s Andreom Brustolon, Oltar relikvija, 1711., Santa Maria dei Frari, Venecija
[1] Ovaj predmet, primjerice, ne koriste protestanti budući da oni ne odobravaju klanjanje presvetom sakramentu izvan čina podizanja za vrijeme Euharistije.
