Nedavno je jedan prijedlog znanstvenog projekta s područja povijesti umjetnosti od strane anonimnog domaćeg recenzenta ocijenjen kao „panoramski“ te stoga manje prihvatljiv za financiranje u okviru važne nacionalne institucije. Isti recenzent smatra da, nasuprot toga, poželjni istraživački projekti što se bave hrvatskom umjetničkom baštinom, danas, trebaju biti „problemski“. Prema Hrvatskom jezičnom portalu, imenica „panorama“ u prenesenom značenju stoji za, između ostalog, cjelovit prikaz i sintetički pregled. Stoga bi se panoramski istraživački projekt u okviru discipline povijesti umjetnosti trebao odnositi na istraživanje jedne ili više vrsta umjetnina u definiranom vremenu i prostoru, stvarajući bazu uređenih i znanstveno provjerenih te interpretiranih podataka za sve slučajeve izabrane prema unaprijed određenom kriteriju. Riječ je o cjelovitim katalozima, znanstvenim bazama podataka, korpusu djela i sličnome. Istovremeno, „problemski“ se istraživački projekti bave određenim fenomenom ili aspektom nastanka, oblikovanja ili stilskih obilježja određene grupe ili vrste umjetnina, opet u okviru definiranog vremena i prostora, te na slučajevima izabranima prema unaprijed jasno definiranim kriterijima, ispituju valjanost neke hipoteze, prisustvo ili manjak neke odlike, pojave, utjecaja, logike postupanja i sličnog.
I doista, bilo bi prilično neobično, dapače anakrono, 2021. godine zagovarati provedbu isključivo „panoramskih“ istraživanja, bez uvođenja nekog „problemskog“ pitanja u analizu pojedinog ili grupe djela, opusa nekog umjetnika ili u analizu određene umjetničke tradicije. Uostalom i projekt ET TIBI DABO: Naručitelji i donatori umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. jest u osnovi „problemski“ projekt. No, postoje dva bitna i jasno vidljiva razloga zbog kojih je zagovaranje isključivo „problemskih“ projekata u hrvatskoj povijesti umjetnosti još uvijek neodrživo te, štoviše, pomalo licemjerno. Prvi se tiče osnova metodologije znanstvenog istraživanja te ga je moguće formulirati ovim jednostavnim pitanjem: kako se uopće može provesti problemsko istraživanje bez postojanja znanstveno pouzdane i stalno obnavljane te javno dostupne baze podataka dobivene panoramskim istraživanjem? Nekada su takve baze podataka bile prezentirane isključivo u knjigama, katalozima muzeja i izložbi, znanstvenim tekstovima i člancima, čak i fototekama, a danas je njihovo mjesto, uz tradicionalne medije, na „mreži“. Bez postojanja takve baze, nije moguće primjereno definirati grupu umjetnina kojom će se problemski projekt baviti, a kamo li formulirati znanstveno relevantne zaključke. U takvoj situaciji, eliminiranje „panoramskih“ projekata te inzistiranje na onim „problemskima“ isto je što i gradnja zgrade raskošne, čak pretjerano urešene fasade, no bez čvrstih temelja.
Pitanje koje se ovdje nameće jest kako to da se je tijekom prošlih desetljeća, pa čak i cijelog stoljeća, panoramsko istraživanje u Hrvatskoj provodilo sporadično i nesustavno, rezultirajući neujednačenom istraženošću različitih područja, vremenskih razdoblja ili grupa umjetnina? Razlog tome je izostanak jasno definirane i usuglašene strategije istraživanja koju su trebali formulirati eminentni stručnjaci izabrani u skladu s načelima uključivosti, a ne prema načelima osobne osvete ili netrpeljivosti. Takvu su strategiju, nadalje, trebale poduprijeti i promovirati institucije poput ministarstava, instituta, sveučilišta i drugih. Kada je o umjetnosti ranog novog vijeka riječ, najdalje su od 2000. godine do danas, u pokušaju sustavnog panoramskog prikaza djela stigle Zadarska i Porečko-pulska biskupija sa svojim serijama knjiga o umjetničkoj baštini na njihovom području. No, nažalost, takvih projekata još uvijek nema dovoljno, a oni koji postoje bi trebali biti dostupni u fleksibilnijem mediju, točnije u vidu online baze podataka koja bi se periodično obnavljala i dorađivala. U tom smislu se nadamo da će hvalevrijedan projekt prezentiranja istarske umjetničke baštine online, s nazivom Istarska kulturna baština (http://www.ppmi.hr/hr/patrimonio/) biti uskoro upotpunjen, da će biti redovito ažuriran te da će se, s vremenom, ispraviti neke nedosljednosti i metodolške zastarjelosti.
Zbog navedenog, mišljenja sam da je pogrešno i metodološki neopravdano od novih znanstvenih projekata iz područja povijesti umjetnosti, naročito na području Hrvatske, zahtijevati da budu samo problemski. Da bi bili uspješni i znanstveno relevantni oni moraju biti istovremeno panoramski i problemski. Moraju najprije popuniti lakune u postojećim spoznajama da bi se uopće mogli baviti pitanjima vezanim uz pojedine probleme i fenomene, kontekst, stil i slično.
Drugi, no ne manje važan razlog neodrživosti isključivo „problemskih“ projekata u hrvatskoj povijesti umjetnosti jest pitanje kvalitete istraživanih umjetnina. Skromna djela i majstori skromnijih kreativnih sposobnosti, a takvima – uz manji broj vrhunskih ostvarenja – naša baština obiluje, nažalost nisu pogodni za istraživanje najvažnijih ili barem važnih problemskih pitanja moderne discipline povijesti umjetnosti. Na primjer, nikako nisu pogodni za ispitivanje stila i njegove propagacije, umjetničkog stvaralaštva, interpretacije vrhunskih utjecaja, inovacija i sličnog. Jednostavnim riječima rečeno, slikarstvo Zorzija Venture (vijesti od 1589. do 1604.) pruža mogućnost za formuliranje, a još više analizu, daleko manjeg broja problemskih pitanja, nego li ono Paola Veronesea (Verona, 1528. – Venecija, 1588.) ili čak nekoga od njegovih brojnih sljedbenika, od kojih je jedan sigurno bio učitelj koparskog majstora dalmatinskog podrijetla.
