Projekt ET TIBI DABO: Naručitelji i donatori umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. okončan je 19. rujna 2021. godine. Trebao je trajati 48 mjeseci, no zbog pandemije COVID-19 Hrvatska zaklada za znanost nam je odobrila produljenje od pola godine, što ukupno čini 54 mjeseca. Iznjedrio je velik broj novih spoznaja, znanstvenih radova, doktorata, sudjelovanja na međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima, štoviše, nekoliko znanstvenih knjiga, stotinjak diseminacijskih tekstova (skede i blogovi), omogućio zapošljavanje dva mlada istraživača, izgrađivanje istraživačkog tima, druženje i razmjenu mišljenja s kolegama u Hrvatskoj i inozemstvu… Broj rezultata i aktivnosti je vrlo velik. Kvantificirajmo samo znanstvene radove: u okviru projekta je napisano i objavljeno u domaćim A1 i međunarodnim časopisima i zbornicima s kongresa ukupno 42 znanstvena rada, ne računajući one koji su napisani ili se još pišu za zbornike skupova koje smo sami organizirali, a koji će ovu cifru povećati za otprilike 50%. Nabrajanje svih drugih rezultata izmorilo bi svakog čitatelja, pa predlažem svim zainteresiranima da sami istraže što sve stranica projekta (http://donart.uniri.hr/) nudi.

No, ovo je trenutak da se razmotre svi pozitivni i negativni aspekti vođenja i rada na ovako zahtjevnom projektu. Valja svakako krenuti s onim pozitivnima:

  • u znatnoj je mjeri povećano znanje o naručiteljima i donatorima umjetnina na području Istre, Hrvatskog primorja i sjeverne Dalmacije tijekom ranog novog vijeka, povećano je razumijevanje konteksta nastanka pojedinih djela, a što je utjecalo na njihovu precizniju dataciju, ali i atribuciju;
  • projekt je omogućio svim članovima tima izuzetno temeljita i obuhvatna terenska istraživanja u Hrvatskoj i inozemstvu, a bez čega se ozbiljno istraživanje u povijesti umjetnosti ne može provesti; nema, naime, alternative proučavanju umjetnine u stvarnom vremenu i prostoru te se jedino na taj način mogu dobiti kvalitetni i iscrpni podatci; ujedno, terensko istraživanje omogućuje stvaranje kvalitetne osobne ili timske fototeke koja je baza svakog ozbiljnog znanstvenog rada u povijesti umjetnosti;
  • projekt je svim članovima tima omogućio sustavno i cjelovito istraživanje u arhivima i bibliotekama u Hrvatskoj, ali još puno važnije – u inozemstvu, prvenstveno Italiji, odnosno Veneciji;
  • projekt je voditeljici i suradnicima omogućio sudjelovanja na međunarodnim kongresima što je utjecalo na podizanje kvalitete rada čitavog tima, pružio nam je mogućnost da rezultate svojeg rada prezentiramo međunarodnoj znanstvenoj zajednici te da ojačamo postojeća i steknemo nova važna stručna poznanstva i uspostavimo kontakte;
  • rezultat svega prethodno navedenog je da je znatan broj radova što su proizašli iz ovog projekta visoke kvalitete što dokazuje i činjenica da su objavljeni u uglednim međunarodnim časopisima i zbornicima radova s kongresa;
  • izuzetno važan rezultat projekta je zapošljavanje dva mlada istraživača, Marija Pintarića i Marina Bolića, od kojih je prvi, budući ranije zaposlen, već predao doktorsku disertaciju na čitanje povjerenstvu te dobio nagradu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci za mlađe znanstvenike za izvrsnost u znanstvenoistraživačkom radu;
  • rezultat projekta je čak pet obranjenih doktorskih disertacija;
  • ukupna kvaliteta istraživanja, radova i prezentacije rezultata za sve je sudionike projekta znatno uvećana, ali su stečena i znanja i vještine vezane uz organiziranje znanstvenih skupova, izradu pratećeg pisanog i vizualnog materijala, pripremu zbornika radova te, na koncu, ali ne najmanje važno – dio tima je povećao znanja i vještine vezane uz prijavu projekata, administriranje, izvješćivanje i slično.

No, svaka medalja ima dvije strane i nužno je istaknuti probleme i manjkavosti koji su naš rad pratili. Krenimo najprije od pogrešaka za koje sam osobno odgovorna i koje sigurno više nikada neću ponoviti. One se svode na dva osnovna problema: preambiciozno zamišljen, točnije preveliki predviđeni output i preveliki suradnički tim. Iz ova dva problema proizašli su svi nedostatci projekta ET TIBI DABO: Naručitelji i donatori umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. Prvi je rezultat straha da projekt neće biti odobren, pa sam skupa sa svojim najbližim suradnicima predvidjela kao rezultat projekta prevelik broj radova, izlaganja i zbornika kongresa. Zanimljivo je da smo u nekim aspektima, na primjer u broju znanstvenih radova i knjiga, taj broj u dobroj mjeri premašili, no zapeli smo s objavljivanjem zbornika s naših znanstvenih skupova. Naravno, i taj je posao u procesu dovršavanja, no nažalost u trenutku kada se projekt privodi kraju, još nije gotov. Međutim, prilikom prijavljivanja i u procesu evaluacije prijedloga projekta od Hrvatske zaklade za znanost ovdje nisam dobila nikakav koristan feedback ili sugestiju. Štoviše, superbirokratizirana interakcija s djelatnicima ove institucije pomalo je podsjećala na danas odbačene metode poučavanja djece u 19. stoljeću: voditelj projekta in spe mora iznijeti svoj detaljan plan i program, a onda Zaklada poput stroge učiteljice „udari šibom po prstima“ i traži da sam predlagatelj pronađe greške i korigira ih; u tom se procesu na pomalo čudesan način stalno smanjuju predviđena sredstva za realizaciju projekta (bez obzira smanjuje li se time kvaliteta prijedloga ili narušava njegova unutarnja logika), nema nikakve sadržajne i kolegijalne diskusije s ciljem poboljšanja predloženoga, ne dobivaju se korisni savjeti, a u početku je cijeli proces bio potpuno anoniman. U tom sam se procesu, skupa sa svojim suradnicima, u više navrata zapitala koji je stvarni cilj Hrvatske zaklade za znanost: uspješna realizacija kvalitetnih projekata ili discipliniranje istraživača. Čini se da nisam bila jedina, jer je uslijedila „pobuna“ voditelja projekata nakon koje se kvaliteta interakcije s djelatnicima HRZZ povećala, a rigidnost postupanja te ponižavanje istraživača u nekim aspektima smanjilo.

Drugi problem projekta ET TIBI DABO: Naručitelji i donatori umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. odnosi se na preveliki broj suradnika – čak 14. Najveći „setback“ ovako velikog tima je taj da ograničena financijska sredstva ne omogućuju svima da provedu obimna, temeljita i cjelovita istraživanja. Nadalje, motivacija, znanstveni dosezi i ambicije, ali i druge radne obaveze istraživača često su vrlo različite te je izuzetno teško koordinirati njihov rad, interakciju, dinamiku i, konačno, rezultate. U takvoj situaciji ponekad ispadne da suradnici iz drugih gradova i/ili zaposleni izvan akademske zajednice pokažu daleko veću odgovornost, ozbiljnost, ali i znanstvene dosege nego li oni na koje je voditelj na početku ozbiljno računao. No, kada je riječ o suradnicima, najbitnije je imati ne prevelik tim odgovornih ljudi čiji rad i predanost dobro poznate, koji su konstruktivni i pozitivni u socijalnoj interakciji te, na koncu i ne najmanje važno, posjeduju osobni i znanstveni integritet.

Kada je o rezultatima projekta ET TIBI DABO: Naručitelji i donatori umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. riječ, istraživački tim više nije njihov „gospodar“. Vrijeme će pokazati koliko su vrijedni, korisni i koliko će utjecati na nova istraživanja i otkrića. Što se stabilne jezgre ove grupe znanstvenika tiče, već se kuju novi planovi i razrađuju svježe ideje. Sada smo iskusniji, mudriji, realniji, metodološki sasvim „updejtani“, ali stalno žedni novih spoznaja i uvida u umjetničku produkciju ranog novog vijeka u Veneciji i gravitirajućim područjima. Vidimo se stoga na nekim novim web stranicama koje će biti još bogatije, zanimljivije i vizualno intrigantne!

Ignace Raeth, Alegorija umjetnosti i znanosti, 1649., Museo del Prado, Madrid